PUTNIK KROZ VREME
Mak Rejnolds
-Čujte- obratio se putnik kroz vreme prvom pešaku koji je naišao- ja sam iz dvadesetog veka.Na raspolaganju imam samo petnaest minuta,a onda se vraćam natrag.pretpostavljam da nemogu očekivati od vas da me shvatite,eh?
-Naravno da vas shvatam.
-Hej!Pa vi odlično govorite engleski.Otkud to?
-Mi ga nazivamo amero-engleskim.A ja,slučajno,izučavam mrtve jezike.
-Sjajno!Ali,čujte,ja imam svega nekoliko minuta.Pređimo na stvar.
-Da pređemo na stvar?
-Da,da.Zar ne shvatate?Ja sam putnik kroz vreme.Oni su me izabrali za putovanje u budućnost.Moj posao je veoma važan.
-Hmm,da,shvatam.Samo,i vi morate shvatiti da kod nas ovih dana često navraćaju putnici kroz vreme.
-Čujte,priznajem da me vaša izjava zapanjuje,dli nemam vremena da dublje ulazim u to,shvatate?Pređimo na stvar.
-Vrlo dobro.Šta ste doneli.
-Kako to mislite... šta sam doneo?
Čovek iz budućnosti uzdahnu:
-Zar ne mislite da bi trebalo da se domognete nekog događaja da ste bili u budućnosti?Ali,moram vas upozoriti na paradoks koji je skopčan sa putovanjem kroz vreme:vi natrag sa sobom ne smete da ponesete nikakvo znanje koje bi moglo da izmeni prošlost.Prilikom povratka,vaš mozak neće zapamtiti ništa od ovoga što se dešava ovde.
Putnik kroz vreme zatrepta očima.
-Stvarno?
-Definitivno.Ipak,biću srećan da sklopim trgovački posao sa vama.
-Čujte,bojim se da vas ne razumem.Kako to mislite- trgovački posao?
-Spreman sam da trampim nešto iz mog stoleća za nešto iz vašeg,mada,otvoreno govoreći u vašem periodu ima malo stvari koje su za nas od nekog drugog sem čisto istoriskog značaja.-U pešakovim očima pojavio se neki sjaj.On kašljucnu u šaku i dodade:-Ipak,kod sebe imam jedan atomski džepni nož.Izlišno je da naglašavam kakva sve preimućstva ima nad noževima iz vaše epohe.
-U redu.preostaje mi još samo deset minuta,ali vidim da ste u pravu.Moram imati dokaz da sam bio ovde.
-Moj nož će biti dovoljan za to- reče pešak.
-Da,da.Čujte,malo sam zbunjen,čini mi se.Mene su u poslednjem trenutku izabrali za ovaj posao...Znate nisu želeli da rizikuju i pošalju nekoga od onih svojih učenih profesora.Ovo je najčudni nož koji sam ikad video,zato mi dozvolite da ga ponesem.
-Samo trenutak,prijatelju.Zašto da vam dam moj nož?Šta možete da mi ponudite u zamnu?
-Ali,ja sam iz dvadesetog stoleća.
-Hmmm.A ja iz tridesetog- uzvrati pešak.
Putnik kroz vreme gledao ga je nekoliko trenutaka.Onda reče:
-Čujte,nemam mnogo vremena.Eto,na primer,moj časovnik...
-Hmmm.I šta još?
-Pa,moj novac,evo ovaj.
-On je zanimljiv jedino za numizmatičare.
-Ipak,ja moram imati neki dokaz da sam bio u tidesetom stoleću.
-Naravno.Ali posao je posao,kako to kaže poslovica.
-Voleo bih da imam kod sebe neki revolver.
-Ja u ovom veku nemam potrebe za revolverom- reče pešak.
-Vi ne,ali ja imam- zamuca putnik kroz vreme.-Drugar,moje vreme sve brže ističe.Šta želite?Vidite i sami šta imam na sebi- odeću,novčanik,malo novca,prsten i cipele.
-Voljan sam da trgujem,ali vaše stvari nemaju gotovo nikakvu vrednost.Da bar imate neki umetnički predmet... orginal nekog slikara ili nešto slično tome.
Glas putnika kroz vreme postao je gotovo plačljiv.
-Zar vam ličim na nekoga ko sa sobom vuče predmete od umetničke vrednosti?Čujte,za taj neobičan nožić daću vam sve što imam sem gaća.
-Oh,vi želite da zadržite vaše gaće?Mislite li da je to pošteno?Ne volim kad ljudi žele da mi podvale...
-U redu!- jeknu putnik kroz vreme.Bacio je još jedan pogled na svoj časovnik i zavapio:-Brzo!Zaključimo posao!Dajem vam sve što imam za taj atomski nož!
Posao je najzad bio zaključen.Građanin iz tridesetog stoleća ostao je da stoji na svom mestu,s plenom u rukama, i posmatrao kako građanin iz dvadesetog stoleća,potpuno nag i samo s nožem kojji je čvrsto stezao u ruci,polako iščezavao s vidika.
Nož je trenutak lebdeo u vazduhu,a onda pao na tlo,istog trena kad je putnik kroz vreme potpuno iščezao.
Građanin iz tridesetog veka se saže,dohvati nož i gurnu ga natrag u svoj džep.
-Ovaj je još naivni od ostalih- promrmljao je poluglasno.Mora da je jedan od prvih koje su poslali.Pretpostavljam da se oni nikad neće pomiriti sa paradoksima.A sasvim je jasno da čovek može da nosi stvari unapred u vreme,jer je to prirodan tok dimenzije;ali ne može poneti ništa,pa čak ni memoriju.,unatrag,protiv matrice vremena.
Posle toga produžio je da korača prema svojoj kući.
Njegova žena Margaret,sa rukama podbočenim o kukove;dočekala ga je na vratima.
-Gde si se zadržao tako dugo,do đavola?- obrecnula se ljutito.
-Oh,dušo,ne moraš da psuješ - uzvrati on.-Dok sam se vraćao kući sreo sam još jednog putnika kroz vreme.
-Nisi valjda opet...
-Naravno da jesam,a zašto i ne bih?Da nisam ja,to bi učinio neko drugi.
-Ali ostava je već prepuna tih stvari...
-Čuj,Margaret, pokušaj da budeš praktična.Jednog dana,neki muzej ili kolekcionar sigurno će se zainteresovati...
Ona zagunđa skeptično a onda se okrenu i uđe u kuću.